Pjesma Hiperborejca, Tomas Mur

Apolon, statua, park dvorca Šan na Marni





Dolazim iz zemlje u dubokom sunčevom sjanju,
gdje zlatni se vrti uzdižu;
i gdje vjetri sjeverni, umireni su u usnivanju,
a ljušture njihovih školjki nikad ne pušu.1
Pohitaj sa mnom na sveto to ostrvo,
žurno - žurno!

Tako blizu smo zvjezdane staze,
koja često na noćnim blijedim zrakama
udaljene arije njihove harmonije
u uha donosi naša, poput snova.
Požurimo zajedno tome ostrvu svetome, dakle.

Mjesec njin svijet bliži tako,
da kad noćni osmatrač pogleda 
u taj šar što sjena nema, u proljetno nebo,
može izbrojiti potoke mu i brda.
Onda, pohitajmo, hajdemo.

Sunčevu bogu dajmo srca i lire2
danju i noću, njemu pripadajmo;
i dah što uvlačimo iz plamova njegove vatre žive,
docnije mu u pjesmi vraćamo. 
Tada, pojurimo tamo, jošte.

Od nas potiče djevica što donosi sama
u Del darove božanske;
a divlje pčele naše posuđuju krila svoja raznobojna
da usjaje Delfsko svetilište.
Pa pojezdi sa mnom tome ostrvu svetome
žurno - žurno!


1. Na Kuli Vjetrova u Atini, postojala je školjka u ruci boga Boreja (boga sjevernog vjetra)
2. Hekataj iz Abdere je pričao to da je hiperborejsko ostrvo bilo posvećeno Apolonu, bogu svjetlosti i Sunca, Sunčeviću, bogu sveštenika i pjevača. 



Prepjevao za Hiperboreju Radomir D. Mitrić 

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".